Ratne 1993. godine ime i prezime Trebinjca Alena Glavovića (44) zamalo je koštalo života. Spasio ga je prijatelj Srđan Aleksić, 27-godišnji mladić. Alena je spasio, ali sebe nije mogao. Nastavili su ga tući,,a zbog teških povreda, šest dana je proveo u komi da bi sedmog, 27. januara, preminuo.
Glavović je otišao u Crnu Goru, a onda 1994. godine u Švedsku, u Malme, gdje i danas živi sa suprugom i dvoje djece.
Bio sam teško ranjen. Od granate sam izgubio pola buta, povrede su bile i na prsima, prstima... Dugo sam bio u bolnici u Podgorici. Sreća, bio sam sportista, igrao sam 12 godina u Leotaru i to mi je pomoglo kod oporavka - govori Glavović o tome šta mu se dešavalo nedugo nakon što mu je Srđan Aleksić spasio život. Srđanovo herojstvo nikada nije zaboravio, a svake godine sa porodicom mu ode na grob i u posjetu njegovom ocu Radetu. - Dok sam živ ići ću mu na grob. Na svaki spomen njegovog imena rana se otvara i nikada neće zacijeliti. To me jede, boli me. Bili smo prijatelji, radili smo zajedno. A sudbina je htjela da bude tako kako je bilo, nije se moglo pobjeći. Teško mi je kad god se sjetim svega, teško mi je i govoriti o tome. Čitav život si vezan za osobu koja ti je spasila život - pojasnio je Glavović.
U Malmeu je neko vrijeme bio u invalidskoj penziji, ali kako se nije osjećao dobro, jer je konstantno imao noćne more, u kojima mu se vraćao strašni događaj, morao je nešto promijeniti i pobjeći iz prošlosti. - Onda sam rekao ženi: "Ne mogu ovako više." Moram pokušati baviti se bilo čim, samo da radim, da misli skrenem. I zaposlio sam se, a s vremenom sam počeo i bolje spavati - povjerio nam je Glavović. On i supruga zarađuju čisteći u jednoj francuskoj firmi, od čega školuju kćerku i sina. - Kćerka ide na fakultet, a sin je deveti razred. Dobro je u Švedskoj. Može se fino zaraditi, ne žalim se, jer inače ne bih svake godine dolazio u BiH. Sve je kao u pričama - radno odijelo i pidžama. Vikendom se malo odmoriš. Naš narod ovdje je u kreditima, svi su uzeli stanove, kuće, auta, samo da se pokažu i dokažu, a jedva kraj s krajem sastavljaju. Što je najgore, postali su zavidni i škrti. U više navrata pokušavao sam da sakupimo novac za emisiju “Ispuni mi želju”. Ni 100 KM nije dalo više od 300 ljudi. To je žalosno. Mi smo čudo od naroda - razočaran je Glavović.
z konstataciju da ima pet života, ispričao nam je još jednu situaciju u kojoj je zamalo smrtno stradao, ovog puta u Švedskoj. - Svašta sam preživio. Sve ide na dobrog čovjeka, neće na lošeg, Boga mi. Teško je s našima s Balkana. Moja je sreća što imam dobar pristup i što nisam agresivan. Dobro čitam narod, ne izlažem se tim konfliktnim situacijama, sklonim se jednostavno. Ali, mogao sam poginuti u jednom stanu. Napravili su mi zamku, Albanac me je zamalo nožem zaklao zbog ljubomore - ispričao nam je Glavović.
Kaže da se u Trebinju situacija mnogo promijenila te da se sada tu osjeća sigurnije nego u Švedskoj. Ipak, vratiti se neće, barem još neko vrijeme. - Ostao sam bez stana u Trebinju. Već deset godina vodimo bitku. Nema tog advokata koji nam može pomoći. U njemu sada živi neko iz Sarajeva. Moći će se, valjda, nekada kupiti stan. Ali, imam samo jedan cilj do kojeg mi je stalo, a to je da djeca završe školu, da dobiju posao i ne treba meni više ništa. Nisam od onih koje zanimaju materijalne stvari, ja sam i u Švedskoj sebi kupio samo auto. Treba živjeti - zaključio je Glavović.
“Kamen kad baciš u vodu, nešto se desi, pojave se oni krugovi”, replika je iz filma “Krugovi” reditelja Srdana Golubovića, koji, pored toga što govori o herojskom činu Srđana Aleksića, podsjeća i na ravnodušnost i mržnju koji su zavladali devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije. - Gledao sam film, sve je vjerodostojno prikazano, sve je onako bilo - kazao nam je Glavović.
Dnevni avaz