Foto Galerija:
Trifko Lakić jedinstven je kolekcionar na području Trebinja. Rođen je u tipičnom hercegovačkom selu, u tradicionalnom okruženju, u Popovom Polju. Upravo odatle, priznao nam je, nosi sjećanja na tradiciju, naslijeđenu od predaka. Ono što je zanimljivo, jeste to da se želja za kolekcionarstvom javila tek u poodmaklim godinama.
Od tada je proteklo petnaestak godina. Priznaje da ima simbolike – tada je prestajao jedan vijek, a počeo drugi. U njegovoj kolekciji je oko četiri stotine eksponata. Neki su stari više od stotinu godina, pa im ni ime prvog vlasnika ne zna. Ovaj kolekcionar nastoji da od zaborava sačuva stare predmete, bez kojih je nekada život bio nezamisliv. Trifku su, spontano, postali opsesija kada je otišao u penziju. Prvi primjerci kolekcije su iz njegove kuće u selu. Kasnije je nalazio i donosio stvari i iz ostalih dijelova Hercegovine. Sve sa željom da mladima prenese dio tradicije.
U Trifkovoj kolekciji mogu se naći brojni eksponati - od potkovica, petrolejki, kantara, mlinova za kafu, pisaćih mašina, srpova, buklija iz kojih se nazdravljalo u vrijeme Hercegovačkog ustanka i bitke na Vučijem dolu, preko sedla i volovskog jarma, pa do sahana iz kojega su nekada svi ukućani jeli. Većinu eksponata sakupio je sam. Ne krije da je određeni broj dobio na poklon.
NJemu najdraži predmet jeste bačvica, napravljena 1902. godine.
- To je malo bure, od dva-tri litra, u kojem je bila rakija bez šećera. Pila se iz malih čaša sa stopom. Najstariji eksponati su slika Vasilija Ostroškog i buklija iz bitke na Vučijem dolu - kaže Trifko.
Ovaj kolekcionar ne krije nezadovoljstvo što se mali broj mladih danas zanima za starine. Čak im ni namjenu ne znaju. A to je, kaže, velika greška. Čuvanjem ovih eksponata, ističe, čuva se tradicija Hercegovine iz koje mladi imaju šta da nauče.
S obzirom na to da je većina predmeta, kada ih dobije, u zapuštenom stanju, Trifko ih mora konzervirati i zaštititi od propadanja. Izvronost se mora sačuvati. A, ako bi veliki broj predmeta dobio na poklon, neke bi i sam poklanjao. Ističe primjer reditelja Emira Kusturice koji je tokom snimanja filma u Trebinju koristio dosta njegovih eksponata, a za poklon mu je dao sedlo za magarca.
Žal za prošlošću ne prolazi. Trifko se nada da će uspjeti da od zaborava, za buduće generacije, otrgne ovakve i slične predmete. Nedostatak je što nema veći i prihvatljiviji prostor, kako bi kolekcija bila preglednija, i da bi se predmeti mogli složiti prema svojoj namjeni. Ovako, mogu ih vidjeti samo pojedini posjetioci. Domaćinska vrata ovog svojevrsnog muzeja uvijek su otvorena.
RTRS / Zorica Dutina
Foto: Printscreen, Maksim Matković