Bolnica u Trebinju dobila je bolničku opremu -donaciju iz Švajcarske, izjavio je Srni direktor ove zdravstvene ustanove Vaso Mijanović.

U Bolnici Trebinje danas je zvanično počela upotreba magnetne rezonance što će omogućiti pacijentima u Hercegovini brže i jeftinije liječenje, dok će zdravstvena zaštita ove ustanove biti podignuta na viši nivo.

Direktor Bolnice Vaso Mijanović kaže da je prioritetno bilo obezbijediti magnetnu rezonancu, te da ovo jedini aparat ove vrste na prostoru istočne Hercegovine, koji je ova zdravstvena ustanova dobila na osnovu ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji sa privatnom dijagnostičkom klinikom iz Banjaluke. 

"Pacijenti više ne moraju da putuju u Bolnicu u Istočnom Sarajevu, gdje je bila najbliža magnetna rezonanca ili u privatne klinike u okruženju. I naša ustanova ima koristi od ove usluge, s obzirom na to da jedan procenat ide u budžet bolnice", istakao je Mijanović. 

Pacijenti će magnetnu rezonancu moći da urade sa uputnicom porodičnog ljekara. 

"Ako je pacijent oslobođen participacije, pregled je besplatan, a ako nije onda plaća 50, odnosno 60 KM zavisno od toga da li se pregled radi bez ili sa kontrastom", pojašnjava Mijanović i navodi da ne bi trebalo biti gužvi, ni lista čekanja za ovu uslugu. 

On ističe da će, ako bude potrebno, magnetna rezonanca raditi i 12 časova dnevno. 

"Trebalo bi da imamo u prosjeku 12 do 15 pregleda u toku dana, tako da ćemo moći da obezbijedimo uslugu bez nekog pretjeranog čekanja", navodi Mijanović. 

Preko 700 različitih kulturnih sadržaja organizovano je u prošloj godini u trebinjskom Kulturnom centru, a najposjećenije su bile projekcije filmova domaće produkcije i predstava trebinjskog Gradskog pozorišta "Pisac porodične istorije".

Prema riječima urednika umjetničkog pro-grama Kulturnog centra Trebinje Miljana Vukovića, samo je kroz pozorišnu salu u 2017. godini prošlo preko 10.000 posjetilaca, dok je u bioskopskoj sali bilo 548 projekcija 75 filmova različitih žanrova.

"Iako sa kulturnim manifestacijama nismo išli po svaku cijenu, odnosno vršio se odabir onoga što se nudi publici, broj organizovanih programa prošle godine je bio znatno veći nego ranije", istakao je Vuković.

Dodao je da su se po gledanosti od filmova izdvojili "Na mliječnom putu" Emira Kusturice, film sa Slavkom Štimcem "Ime Dobrica, prezime nepoznato", te gostovanje "The Books of knjige" u Trebinju.

Mladi Demokratskog narodnog saveza /DNS/ Trebinje danas su podijelili 40 novogodišnjih paketića djeci iz socijalno ugroženih porodica.

Grad Trebinje prirediće doček i Nove godine po julijanskom kalendaru na otvorenom, a u muzičkom programu Trebinjce i njihove goste pod platanima večeras će zabavljati novosadski bend „Frajle“ i Igor Vukojević.

Program počinje od 21 čas koncertom Igora Vukojevića, a „Frajle“ nastupaju od 22:30 časova.

Više stotina Trebinjaca i gostiju Novu godinu po julijanskom kalendaru dočekalo je na platou ispod platana, uz novosadsku grupu "Frajle" i bend Igora Vukojevića.

Udruženje djece poginulih boraca "Nasljeđe" iz Trebinja podijelilo je danas novogodišnje paketiće za devedesetoro djece - članove udruženja.

U Trebinju je danas počela petodnevna "Zimska škola fizike" za talentovane srednjoškolce u organizaciji Društva fizičara istočne Hercegovine i saradnji sa trebinjskim Fakultetom za proizvodnju i menadžment.

Prema riječima Dobroslava Slijepčevića iz Društva fizičara, u radu škole, koja se prvi put održava, učestvuje tridesetak učenika iz Trebinja, Bileće i Ljubinja. 

"Naš cilj je da već naredne godine u radu škole učestvuju mladi fizičari iz drugih istočnohercegovačkih opština, ali i cijele Republike Srpske", naveo je Slijepčević. 

On je rekao da će polaznici škole dobiti priliku da prodube svoja znanja iz mnogih oblasti fizike - mehanike, termodinamike, elektromagnetizma i astrofizike, uz oglede i eksperimentalne vježbe sa kojima nisu imali prilike da se susreću u redovnoj nastavi. 
 

Gradonačelnik Trebinja Luka Petrović izjavio je da je danas dat nalog za uplatu 16.000 KM, koliko je iz budžeta izdvojeno za obnovu spomen-kapele na Klobuku izgrađene u znak sjećanja na 162 borca crnogorsko- hercegovačkih bataljona poginula 1915. godine u borbama sa austrougarskim jedinicama.

"Važno je da podržimo ovaj projekat jer je ovo spomen-obilježje mjesto okupljanja i obilježavanja slobodarskih tekovina Velikog rata i treba da bude mjesto ponosa", istakao je Petrović na prijemu u trebinjskom Udruženju ratnih dobrovoljaca 1912-1918. godine, njihovih potomaka i poštovalaca. 

On je rekao da će Gradska uprava i u narednom periodu pružati podršku radu ovog društva i u štampanju monografija, brošura i drugih izdanja. 

Predsjednik Udruženja Vujadin Vuković kaže da bi sanacija kapele trebalo da počne na proljeće da bi bila završena do Vidovdana i narednog okupljanja oko kapele u čast heroja klobučke pobjede. 

Decembar 2004. Suvo i hladno zimsko jutro. Stari grad. Kamion pun robe, sveštenik koji je pozvan da okadi omaleni prostor i njih osmorica. Do tog momenta zajedno su konobarisali, radili za drugoga i opipavali puls jedan drugom. Pitali se mogu li ostvariti snove, napraviti prekretnicu, obezbijediti egzistenciju i na kraju krajeva, raditi sami za sebe. Biti istovremeno i vlasnici i radnici.

Decembar 2017. Suvo i hladno zimsko jutro. Dupke pun kafić Azzaro, njih petorica i bezbroj lijepih trenutaka spakovanih u album uspomena. Trinaest godina je prošlo, a Marko Dučić, Oliver Govedarica, Žarko Vučić, Igor Škero i Milan Prelević dokazali su da se snovi ponekad i ostvare. Tek je deset i po. Otvaram vrata. Zapljusnu me toplina. Raširi ruke stari dobri džez. Sve poznata lica i poneka bivša simpatija. Zid sa razglednicama. Uokvirene fotografije dječaka – uspomena iz škole. Provukoh se do šanka, a oni kao da je sasvim normalno što se za trinaest godina nisu posvađali i zatvorili kafić, zgledaše se i uglas se zapitaše: „O nama da pišeš?“

„Da. O vama. Zar nije čudno da kafić ima pet vlasnika? Došlo je vrijeme da dva brata ne mogu jedan s drugim, a vi opstajete?“, zapitah se i ja naglas dok se udobno smještam u barsku stolicu. Oni opet, u glas, ali ovaj put kroz grlen smijeh, odgovoriše: „Pa problem su dvojica, ali kad nas je pet sve funkcioniše besprekorno!“ i napraviše mi nes od čokolade. Priča je mogla da počne.

Njih osmorica. Radili su zajedno i zajedno ostali bez posla. Snalazili su se kako su znali i umjeli. Pokušavali da se zaposle, ali bezuspješno. Istovremeno godinama se krčkala ideja o zajedničkom kafiću. Ipak, trebalo je napraviti prvi korak. Potajno su se nadali i bojažljivo tražili adekvatan prostor. Dvoumili su se između nekadašnjeg Bežigrada i kultnog Azzara.Bežigrad im se više sviđao jer ima veliku baštu, ali preovladao je kult koji je još osamdesetih godina minulog vijeka stvorio Mišo Gudelj otvorivši u ovom prostoru kafić Azzaro. Ostala je legenda o najboljoj muzici u gradu, najtoplijoj atmosferi i nezaboravnim druženjima za šankom tih davnih godina. Samo osam dana, ali kako rekoše danonoćnog rada, trebalo im je da iole srede prostor i zaigraju se. Kao zmija noge kriju album sa starim fotografijama. Smiju se i pomalo dive sebi i svojoj ludosti. Iz ove perspektive im nadrealno izgleda tadašnji šank ili gajbe na njemu, a tek zvučnik koji stoji na tim gajbama. Uložili su novaca koliko su imali. Iznajmili prostor, sredili papire, pokrenuli posao. Uz malo sreće i domišljatosti, te puno truda i rada, ostvarili su svoj san. Inventar i robu su im dali poznanici, na riječ. Da plate kad budu imali. I platili su poslije samo mjesec dana. Nikad se nisu rasipali i bahatili. Ne čine to ni danas. Oni nisu otvorili kafić da bi se prilikom udvaranja curama hvalili da su gazde. Oni su otvorili kafić da imaju nešto svoje, nešto što će im obezbijediti koru hljeba i pristojan život. Nešto gdje će oni uspostaviti rad, red i disciplinu. Ponosni su na prethodnih trinaest godina. Uredno izmiruju obaveze prema državi. Prijavljeno je njih pet i četiri konobara, koji su s njima skoro od samog početka. Prvih desetak dana borili su se za opstanak. Zima je bila hladna. Grijanje slabo, a privući ljude uistinu im je izgledalo teško. Ponaosob sam ih pitala koji dan u Azzaru nikada neće zaboraviti. Svi su, kao da su se dogovarali, uzviknuli: „Inspekcije. Bar pet puta godišnje. Svaka je stres!“ a zatim su se uozbiljili i iskreno i pomalo tiho procijedili kroz zube: „Prvu Novu godinu!“

„Zima u svom najgorem obliku. Duva leden vjetar. Kod nas slabo grijanje. Sve je nategnuto i prespojeno i nekako mizerno. Sedam sati. Nikoga u kafani. Osam sati. Nigdje žive duše. Devet sati. Prolaze ljudi, kod nas niko ne svraća. Ja već mislim šta je ovo majko mila, nigdje nikoga, propali smo, kad odjednom navali narod. Već u devet i petnaest bila je prava pravcata žurka. Ludilo. Najbolja žurka na kojoj sam ikad bio“, evocira uspomene na prve poslovne korake Milan Prelević dok diktira Žarku Vučiću „mala do pola šolje, u veliku s hladnim, espreso obični, makijato, šljiva, višnja …“, koji pomno sluša naš razgovor u šanku. Žarko u svom stilu dobacuje: „Bolje da ti ja ispričam vic da zapišeš. Nisu naši počeci za priču!“

Plašili su se te zime i kako će kafić raditi kad prođu praznici. Bili su svjesni trebinjskih ulica koje u februaru spavaju zimski san. Bez obzira i na to, nisu nijednog trenutka pomislili niti poželjeli da odustanu. Njihova ideja je bila da naprave mjesto gdje ćeš se osjećati kao u dnevnom boravku. Niske stolove su vrlo brzo izbacili u baštu i napravili polu barsku varijantu.

Lako su se dogovorili ko će šta raditi jer su svi radili sve. Kao što su radili kod ranijih poslodavaca. Mada se vremenom iskristalisalo ko je bolji u šanku, ko je najspretniji kao spoljni konobar u bašti … Kažu da su se od početka dobro slagali i ne lažu da se nekad sporečkaju, ali sve su to sitnice. O „kapitalnim“ investicijama odlučuje većina na glasanju.

„Posvađaš se sa ukućanima dva puta dnevno, a ne sa kolegama. Međutim, nisu to svađe nego samo suprostavljena mišljenja. Nas je neparan broj i onda uvijek postoji većina. Ako su trojica za, to se radi. Mada se najčešće desi da je odluka jednoglasna. Činjenica je da mi evo ulazimo u četrnaestu godinu saradnje i da i dalje besprijekorno funkcionišemo i to iz godine u godinu je uvijek jedna blaga uzlazna putanja. Non stop ulažemo u kafanu. Stalno se nešto troši, haba i hvala Bogu da je tako i da svake godine moramo osvježavati prostor. To je, zapravo, znak i da smo dobro radili. Veliki su troškovi, ali ne odustajemo“, analizira Igor Škero rad kafića i skreće mi pažnju na jedan kako ga nazva „vidljiv trebinjski problem“, a to je činjenica da je životni vijek trebinjskih kafića pet šest godina. Ni sam ne zna šta se dešava, ali to pokušava objasniti željom za brzom zaradom: „Prvih mjesec dana dobijaš čokoladicu uz kafu. Zatim više ne. Poslije dva mjeseca šolje su okrnjene. Poslije pola godine osjeti se toalet i eto sunovrata. Gosti sami odu“.

Da li naši sugrađani neozbiljno ulaze u posao sa kafićima, kafanama i restoranima vlasnike Azzara mnogo i ne interesuje. Oni sami ne mogu zamisliti da njihov lokal ne radi jedan dan, kao što ni ne mogu zamisliti da im plata kasni jedan dan. Sami je sebi dijele i uvijek je na vrijeme.

„Plata je fiksna. I od prvog dana je tako. Uredno smo prijavljeni. Plaćamo sve poreze i doprinose. Teško ćete u Trebinju naći manji prostor i više prijavljenih radnika“, tvrdi Marko Dučić koji u šali, a zašto ne bi bilo i u ozbilji, kaže da bi se rado zaposlio u nekoj ozbiljnoj firmi, ali opet nikad ne bi napustio Azzaro.

Kao i u svakom poslu i njima dođe žuta minuta. Nekad dosade jedni drugima, a opet kad nekoga nema tri dana – požele se pa se pitaju šta se dešava, što taj neko ne dolazi. Isto je i sa gostima. Ljudi koji ovdje dolaze su njima kao jedna velika porodica. Svjesni su da postoji jedno 20-30 ljudi koji samo ovdje izlaze. Cijene tu činjenicu i zato se svim silama trude da što ljepše usluže svoje goste.

„Ovo je mjesto na kome niko neće biti zakinut na računu, a ni na kvalitetnom piću. Trudimo se da gostima poslužimo domaće. Zato nudimo žilavku, šardone i dunju iz Pridvoraca, lozu iz Polica, medovaču i jabukovaču iz Popova, višnjevaču iz Ljubinja, travaricu iz Petrovog polja“, priča mi Oliver Govedarica i potvrđuje da je istinita priča koja kruži po gradu da je u februaru sve „mrtvo“ i da jedino „Azzaro“ melje. Svjestan je da su za to zaslužni svi podjednako. Ne samo vlasnici već i četiri konobara koja su s njima skoro od prvog dana: „Nekad su oni gazde. Glasaju s nama, a slušamo ih sve. Oni narede koga treba častiti turom pića. Što je i normalno, jer za tolike godine osjećaju kako lokal diše“.

Zaštitni znak ovog kafića su tri stvari. Razglednice koje im svakodnevno stižu iz različitih dijelova svijeta od ljudi koji su makar jednom popili kafu u njihovom društvu, mural na zidu gornjeg sprata koji im je uradio akademski slikar Goran Knežević, a likovi su pogađate vlasnici i konobari i natpis „strpi se“ koji svako malo svijetli crvenom bojom i upozorava kad je toalet zauzet. Ovaj izum koji izaziva salve smijeha, ali i divljenje stalnom gostu Boru Bulajiću koja ga je poklonio. Njegovo objašnjenje je bilo: „Da se ne mučim i provlačim kroz gužvu pa onda čekam u redu ispred toaleta. Ovako samo bacim pogled…“

Dug radni staž im je, tvrde, omogućio da postanu psiholozi. Saglasni su da na licu muškarca kad zakorači u kafić stoprocentno mogu pogoditi kakva je muka u pitanju, a da žene ne mogu „provaliti“ do smrti.

Smijemo se zajedno dok priznaju da postoje gosti kojima se uvijek obraduju, ali i oni kojima bi platili samo da odu na drugo mjesto. Ipak ta različitost daje čar kafiću, kao što mu daju i četiri različita dijela. Centralni dio u kome uvijek možeš pogoditi ko gdje sjedi i koje vrijeme dolazi, separe sa četiri stola za kojima su obično parovi, sprat gdje se kriju srednjoškolci dok pale prve cigarete i bašta u kojoj se ljeti „bijemo“ za mjesto, a zimi sjede samo najhrabriji koji se često skinu u šorts i kratke rukave, fotografišu i Bosancima šalju „tople pozdrave s juga“. Ništa nije čudno ako u Azzaru sretnete tri generacije jedne porodice. Svako za svojim poslom.

Sjedim za šankom, u trku intervjuišem Milana dok raznosi kafe, jer je pauza, a ja uvijek dođem u „pravo vrijeme“ i nagovaram Žarka da mi priča anegdote iz nekih prošlih vremena. On neće živ da cinkari ljude, otkriva tajne, objelodani šta sve vidi dok onako visok stoji iza šanka. U tom prepucavanju začu se sa zvučnika „neka stara dobra stvar“. Sva petorica se jednoglasno složiše da muzika određuje klijentelu.

„Muzika je duša kafane. Muzikom se tjeraju ljudi. Da mi pustimo turbo folk, svi bi otišli kući. Ovdje se zna šta se sluša i ovdje na prvom mjestu teško prihvatamo promjene. Možda je to i dobro. Ne trčimo za svakodnevnim trendovima, nego pustimo da sve „odleži“ pa čak i muzički album po dvije tri godine pa onda počnemo da ga puštamo“, rekoše mi i pristaše da ispričaju jednu anegdotu.

„Jednog popodneva u Azzaru kafu je lagano ispijao Nikola Pejaković, glumac i reditelj. Odjednom je ustao, došao za šank i pitao može li on malo puštati muziku. Pustili smo ga. U tom trenutku u kafiću je bila grupa Beograđana. Uporno su komentarisali kako je muzika sjajno odabrana. Jedan od njih je pošao do toaleta i prolazivši pored šanka ugledao Nikolu Pejakovića u ulozi di džeja. Vratio se za sto i ispričao ostalima, a onda su oni, kao po komandi, ustajali jedan za drugim i zagledali u šank da li je to stvarno on. Nisu mogli vjerovati da u tamo nekom Trebinju i njima nepoznatom Azzaru muziku pušta poznati Kolja“, zadovoljno se smiju i u svom stilu poručuju gostima da kad pođu u kafanu smisle šta će da piju, jer konobari ne čitaju misli.

Dok drugi bezuspješno pokušavaju da ih iskopiraju, oni rade punom parom, na svim poljima. Posebno su ponosni na četvoro djece koju su dobili od ostvarenja kafanskih snova. Rado se šale na račun supruga i djevojaka da su dolazile dok ih nisu „smuvale“, a da ih sad nema za lijeka u kafani.

Pauza je odavno prošla, a i dalje je kao u košnici. Gasim diktafon. Ne daju mi da platim nes. Dok hodam kroz Stari grad, razmišljam kako onaj ko ih ne poznaje može pomisliti da su zajedljivi i kruti, neočekivano ambiciozni i ponekad čudni, ali svako ko ih upozna shvatiće samo jedno – oni igraju isključivo po vlastitim, nepisanim pravilima, druželjubivi su, otvoreni i uvijek dobro raspoloženi. Dovoljno da poželiš biti njihov gost.

Radovi na rekonstrukciji gradskog parka nastavljeni su sa prvim danima nove godine, a u istočnom dijelu, od Dučićevog spomenika prema sabornom hramu u toku je postavljanje busenja trave.

U ovom dijelu parka već je završena montaža i puštena u rad LED rasvjeta.

– Planiramo da ovaj dio parka završimo do kraja januara, a busenje trave će biti stavljeno na oko osam hiljada kvadratnih metara. Ovo nije vrijeme da sadimo cvijeće, a da li će biti sezonsko ili višegodišnje, odlučićemo na proljeće kada je planirana finalna faza uljepšavanja parka. Pušteno je u rad i 25 svetiljki LED rasvjete – navodi Nedeljko Lambeta, direktor trebinjskog „Komunalnog“.

On dodaje da je najvećim dijelom zavšeno i popločavanje staza u ovom dijelu parka.

Održavanje travnatih površina u gradskom parku u ljetnom periodu omogućiće sistem za navodnjavanje sa automatskim prskalicama, koji je završen u prvoj fazi rekonstruktivnih radova.

Lambeta ističe da će po završetku ovog radovi preći na drugi dio parka, gdje će se takođe, popločavati staze i stavljati novo busenje trave.

Posredstvom gradskog Odjeljenja za stambeno – komunalne poslove planirana je i nabavka novih klupa, a biće rekonstruisana i Dučićeva fontana, koja ranije zbog problema sa instalacijama često nije bila u funkciji.

– Nove instalacije za dovod i odvod vode su urađene. U planu je i da fontanu malo obnovimo i uljepšamo, a vidićemo sa arhitektama šta je najprikladnije rješenje – kaže Lambeta.

Podsjeća da je u gradskom parku planirana i ugradnja nadzornih kamera, za šta su instalacije već postavljene sa sistemom rasvjete.

Služenjem parastosa i polaganjem cvijeća na spomenik, danas su obilježene 23 godine od smrti Aleksandra Masleše, najmlađeg borca Trebinjske brigade Vojske RS.

Dragan Ristić Beli, ispred nekadašnje Bobanske čete, Trebinjske brigade je podsjetio da se Aleksandar sa nepunih 16 godina odrekao dječačkih snova da bude sportista i rame uz rame sa vojvodom Vidakovićem stao na branik otadžbine, da bi iste te godine bio ranjen na najisturenijem položaju koju je držala Bobanska četa.

„Bio je hrabar, bez straha, znao je zašto se bori, braneći svoju zemlju. Kada je Aleksandar ranjen, od iste granate poginuli su vojvoda Nedjeljko Vidaković, kapetan Popović i major Slijepčević“, kazao je Ristić.

U Trebinju je u 2017. godini, proporcionalno uvećanju broja registrovanih noćenja, uvećan i prihod od boravišne takse, te je na osnovu toga gradska Turistička organizacija /TO/ inkasirala 108.043 KM, potvrđeno je Srni u ovoj organizaciji.

U TO ističu da je u prošloj godini u Trebinju zabilježeno 69.147 registrovanih noćenja, što je za 31 odsto više nego 2016. godine i napominju da je od tog broja evidentirano 20.090 noćenja domaćih turista ili 29 odsto, dok je broj registrovanih noćenja inostranih turista bio 49.057 ili 71 odsto. 

Od inostranih, najveći broj noćenja zabilježili su turisti iz Turske i to 34 odsto, iz Srbije 14 odsto, Grčke 11 odsto, Južne Koreje sedam odsto, Crne Gore tri i Malezije dva odsto. 

Prema prikupljenim podacima, ukupna iskorištenost smještajnih kapaciteta u 2017. godini iznosila je samo 10,76 odsto. 

"Trebinje zaključno sa 2017. godinom raspolaže sa 1.485 registrovanih smještajnih jedinica u 12 hotela, tri motela, dva hostela, dvije vile, tri prenoćišta, jednom kampu, ostalim vrstama smještajnih kapaciteta i u nekoliko privatnih smještajnih objekata", ističu u TO. 
 

Udruženje djece poginulih boraca „Nasljeđe“ se povodom 23 godine od smrti najmlađeg pripadnika Trebinjske brigade Vojske RS Aleksandra Masleše oglasilo saopštenjem za javnost u kojem se navodi da su mladi heroji poput Masleše upisani u vječnost, žrtvujući život za rodnu grudu, ali da narod zaboravlja svoje junake.

„Narod zaboravi svoju borbu, heroje, junake, istinu i sve za što su se borili. Zaboraviše djecu svoju učiti, nasljeđe čuvati. U tom zaboravu se podijeliše i jedni na druge okrenuše… Mi, djeca onih koji poginuše, za otadžbinu i budućnost svih nas, ne smijemo i nećemo zaboraviti. Uvijek glasno ćemo zboriti i našu djecu učiti. Ko su im bili djedovi, za šta su se borili i poginuli, i kako je narod bio kao jedan dok se stvarala Srpska. Gradićemo je svojim djelima i učiniti da bude najbolja. Učićemo ih da je i oni grade, da čuvaju krvlju stečen mir, da ne mrze, već da vole, ali nikad da ne zaborave“, navode iz Udruženja „Nasljeđe“.

Poručuju da zaborav neće donijeti dobro nikome, već zlo i podjele.

„Budemo li zaboravili svoju istoriju i junake, zaboravićemo sami sebe“, ističu iz Udruženja „Nasljeđe“, uz poziv na sjećanje na mlade junake Aleksandra Maslešu, Radomira Ćurtovića, Jova Bašića, Spomenka Gostića, Igora Kisića i sve poginule borce Vojske i MUP-a RS.

Bosna i Hercegovina je u srcu Evrope, a da li će ona biti integrisana u Evropsku Uniju zavisi od toga da li postoji politička volja da se to desi, poručio je holandski ambasador iz Trebinja.

On je u okviru projekta „Pitajte ambasadora“ srednjoškolcima, studentima, članovima nevladinog sektora i zainteresovanim građanima predstavio prednosti priključivanja EU.

Grad Trebinje, u saradnji sa Hidoelektranama na Trebišnjici, „Vodovodom“ i Komunalnim preduzećem, obezbijedio je 10 radnih mjesta za porodice sa četvoro i više djece čiji su roditelji nezaposleni.

U Bolnici Trebinje naredne sedmice počeće da radi barosala, sa hiperbaričnim komorama, a u toku su pregledi pacijenata koji će biti pripremeljeni za prve terapije u ovoj specijalizovanoj ambulanti.

Među pregledanim pacijentima sa područja Istočne Hercegovine najviše je dijabetičara.

Branko Markuš, specijalista pomorske, podvodne i hiperbarične medicine, koji će raditi u barosali Bolnice Trebinje, ističe za Radio Trebinje da je riječ o novoj terapijskoj proceduri koja u ovoj regiji nije bila zastupljena.

Markuš pojašnjava da je hiperbarična komora uređaj koji omogućava sprovođenje terapije pod nazivom hiperbarična oksigenacija. To je disanje čistog, medicinskog stoprocentnog molekularnog kiseonika, u uslovima povišenog pritiska, u uređaju koji se zove barokomora.

„Barokomora služi da postignemo uslove povišenog pritiska i samim tim ti uslovi povišenog pritiska, uz čist medicinski kiseonik, koji pacijenti udišu tokom tretmana, dovode do rastvaranja kiseonika u krvnoj plazmi i do određenih efekata koje ta koncentracija kiseonika proizvodi u organizmu. Pored toga što pacijent dobija veću koncentraciju kiseonika, sam taj pritisak u barokomori omogućava još veću rastvorljivost kiseonika. To je poenta uređaja“, navodi doktor Markuš.

Izgradnja zatvorenog bazena u Trebinju koja je počela u martu prošle godine teče u skladu sa planiranim rokovima.

Kada bude završen, bazen u Trebinju biće jedini na prostoru nekoliko država koji će ispunjavati apsolutno sve standarde Međunardone plivačke federacije. Planirano je da bazen bude završen do jeseni ove godine.

Objekat ukupne površine 5.000 metara kvadratnih obuhvataće 50-metarski i 25-metarski bazen, poslovni dio i restoran, gledalište za oko 600 posjetilaca, te sobe i apartmane.

Kako u Trebinju građevinska sezona traje tokom cijele godine, radovi teku bez prekida. Prema riječima Slobodana Ratkovića, šefa nadzora HE na Trebišnjici, do sada je završeno 80 odsto građevinskih radova.

Karavan mimoze, u okviru 49. Praznika mimoze u Herceg Novom, u Trebinje stiže 16. februara, najavljeno je iz JUK Herceg Fest.

Veseli karavan, uz mažoretke, trombonjere, gradsku muziku i klovnove, ove godine startuje defileom na Zlatiboru, 22. januara, a potom će biti predstavljen javnosti u Jagodini, Beogradu, Bijeljini i Banjaluci, javlja Radio Jadran.

Praznik mimoze počeće tradicionalno, prvog vikenda u februaru i raznovrsni programi trajaće tokom cijelog mjeseca.

Festival će otvoriti karnevalska povorka od Igala do Trga Nikole Đurkovića i koncert regionalne muzičke zvijezde Nine Badrić u petak, 2. februara.

U Trebinju će sutra, na Bogojavljenje, biti održano tradicionalno plivanje za Časni krst, u kome se očekuje pedesetak učesnika, potvrdio je Srni starješina Sabornog hrama Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Trebinju Mladen Žulović.

Žulović kaže da će plivanju za bogojavljenski krst u rijeci Trebišnjici, od Starog grada do platoa ispred hotela "Leotar" prethoditi Sveta arhijerejska liturgija koju će u Sabornom hramu od 9.00 časova služiti Njegovo preosveštenstvo episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, uz sasluženje sveštenstva eparhije. 

Nakon liturgije, po tradiciji, od Sabornog hrama biće formirana litija do rijeke Trebišnjice, gdje će, između dva mosta, biti obavljeno vodoosveštanje, sa polaganjem Časnog krsta u vodu. 

Plivač koji prvi dođe do Časnog krsta biće nagrađen zlatnikom. 

Prošlogodišnji pobjednik je 45-godišnji Petar Marić, koji je sa četrdesetak plivača plivao za Časni krst.